Naše emocije su skladatelji simfonije našeg postojanja. One su pijanist čije note mogu probuditi najdublje osjećaje publike.
One nas vode kroz život, oblikujući pri tome naše doživljaje i percepciju svijeta koji nas okružuje. Poput glazbenog virtuoza, i mi imamo moć igrati se sa svojim emocijama te majstorski oblikovati život koji odzvanja našim najdubljim željama. Dopuštajući svojim emocijama da slobodno plove i usklađujući se s njihovim ritmom, možemo stvoriti remek-djelo koje nas ispunjava radošću, ljubavlju i divljenjem.
Zarobljeni u začaranom krugu rutine i svakodnevnog žrvnja, često funkcioniramo na autopilotu, nesvjesni onoga što nas zaista pokreće. U bespoštednoj trci za uspjehom, priznanjem i društvenim prihvaćanjem rijetko zastanemo kako bismo razmislili o onome što je duboko u nama i što nam je zaista važno.
Jesu li naše odluke o nastavku školovanja, osnivanju obitelji, zaposlenju u uglednoj tvrtki ili ulaganju u unosan posao doista usklađene s našim istinskim ja ili smo te težnje preuzeli kao društveno propisane norme uspjeha, koje živimo u svojoj glavi, ali ne i tijelu?
I zašto je to uopće važno? I kako možemo biti sigurni da smo doista sretni i zadovoljni? Pa, naša tijela otkrivaju istinu o tome. Kao što i narodna poslovica kaže: "Ako laže koza, ne laže rog".
Obično si ne postavljamo ovo temeljno pitanje dok pritisak u područjima našeg života koja su nam najvažnija ne postane neizdrživ, prisiljavajući nas da preispitamo svoje postupke, odluke, pa čak i temeljna uvjerenja.
Možemo se zavaravati da se naš uspjeh mjeri kroz obitelj i prijatelje, karijeru, poslovna ostvarenja i financije, pretpostavljajući da je sreća prirodna posljedica naših dostignuća. No, čak i u trenucima velikog uspjeha možemo osjetiti teške fizičke simptome poput gubitka kose, umora, žgaravice, visokoga krvnog tlaka, oslabljenog imuniteta, alergija, pretilosti, gastrointestinalnih problema, problema s plodnošću ili smanjenog libida. To su samo neke od svakodnevnih tegoba koje muče suvremeno društvo, a koje signaliziraju disocijaciju našeg tijela, uma i duše. Naše tijelo nikada ne laže i ono je produžetak našega podsvjesnog uma koji djeluje izvan naše kontrole.
Naše tijelo posjeduje urođenu inteligenciju koja podržava život i cvate u zadovoljstvu i radosti.
Bolest, po definiciji, znači stanje mentalne nelagode. Naše tijelo nije ništa drugo doli savršen instrument života, sposoban svirati sretne, radosne i harmonične melodije, ali može svirati i tužne i disonantne tonove. Note koje sviramo određene su našim uvjerenjima, stavovima i percepcijama, koje oblikuju naš mentalni repozitorij pjesama.
Naša svjesnost je pijanist, a tijelo je klavir. Ako nam se ne sviđa glazba koju čujemo, moramo promijeniti pijanista ili popis pjesama, a ne klavir.
Nažalost, često pristupamo svome tijelu na drukčiji način. Kada osjetimo bol u bubregu, na primjer, pokušavamo popraviti bubreg, umjesto da istražimo temeljne emocionalne uzroke koji su ga "pokvarili". Strah je, primjerice, vodeći doprinositelj problema s bubrezima. Pitamo li se ikada čega se to zapravo bojimo?
U nama leži snažna sila koja nas pokreće na načine koje ponekad ne možemo shvatiti. To je energija naših emocija, pokretačka snaga iza svake odluke koju donosimo. Naše tijelo i um vječno su i neraskidivo isprepleteni, jedan utječući na drugoga u plesu složene, ali savršene ravnoteže. Ipak, naučeni smo ušutkavati svoje emocije, ignorirajući pri tome golemu moć koju posjeduju, a koja zapravo leži u nama.
Što prije naučimo prihvatiti svoje emocije, dopustiti im da teku kroz nas poput rijeke, prije ćemo stići prema našem najistinitijem ja. Jer samo u tom stanju autentičnosti možemo doista cvasti i naći ispunjenje. Stoga, oslobodimo svoje emocije, dopustimo im da lete slobodno i vode nas prema životu punom svrhe i strasti.
Prihvatimo ljepotu svoga emocionalnog bića i otključajmo tajne vlastite duše.
Jeste li spremni prihvatiti svoje autentično ja? Poduzmite prvi korak prema autentičnom i inspirativnom življenju.
Comments